Hladni rat

Article on other languages:

Svijet u Hladnom ratu. Crveno su saveznici SSSR-a, plavo SAD-a, a sivo su nesvrstani.

Hladni rat je bio politički sukob između zapadnih sila predvođenih SAD-om i istočnih sila predvođenih SSSR-om koji se vodio od 1945. do 1991. Hladni rat je vođen, tada, svim mogućim sredstvima, no globalno nikada nije prerastao u masivni oružani sukob svjetskih razmjera. Hladni rat je primarno obilježen ekonomskim, političkim i propagandnim "sukobima" između Zapada i Istoka, s ciljem suzbijanja utjecaja neprijateljskog bloka.

Rat se primarno ogleda u utrci u naoružanju, no donio je i znatne napretke na području kulture, sporta, znanosti i tehnologije, od kojih je najznačajnija svemirska utrka čiji je rezultat bio odlazak čovjeka u svemir.

Sadržaj

Naziv

Winston Churchill i Bernard Brauch, dvojica "odgovornih" za naziv Hladni rat i uvod u njega u automobilu, 14. travnja 1961.

Naziv Hladni rat prvi put je upotrebio Bernard Baruch, savjetnik američkog predsjednika, tijekom jedne debate u američkom Kongresu 1947. godine. Pojam Hladni rat veže se i za britanskog premijera Winstona Churchilla koji je skovao krilaticu o željeznoj zavjesi koju su komunisti "spustili" između svog i "slobodnog svijeta". On je u ožujku 1946. godine u Fultonu (SAD) pozvao na križarski rat protiv komunizma, podsjećajući na obavezu obrane atlantske zajednice i vojnog zbližavanja ugroženih država. Ta istupanja bila su znak da svijet ulazi u tzv. Hladni rat.

Povijest

Prije Hladnog rata

Detaljniji članak o ovoj temi: Korijeni Hladnog rata Postoje neke nesuglasice oko početka Hladnoga rata. Iako većina povjesničara tvrdi da je započeo neposredno nakon Drugog svjetskog rata, neki tvrde da se uzroci Hladnog rata mogu naći već nakon Prvog svjetskog rata iako tenzije između Rusije/SSSR-a, Britanije i Amerike sežu još u XIX. stoljeće.

Ideološki sukob između komunizma i kapitalizma započeo je 1917. nakon Ruske revolucije kada se SSSR izdigao kao prva velika komunistička sila. Ovo je prvi događaj koji je ruskoameričke odnose doveo u pitanje i postavio ih kao dugotrajni problem svim vođama u svijetu.[1]

Sjedinjene Američke Države - država predvodnica kapitalističkih sila i NATO pakta i oštra protivnica SSSR-a i komunizma
Sovjetski Savez - država predvodnica komunističkih sila i velik protivnik Zapadnog bloka i kapitalizma.

Mnogi događaji doveli su do međusobnog nepovjerenja između SAD-a i SSSR-a:

  1. Američka intervencija tijekom Ruskog građanskog rata u kojem su pomagali Bijeloj gardi.
  2. Izlazak Ruskog Carstva iz Prvog svjetskog rata nakon potpisivanja mira u Brest-Litovsku.
  3. Boljševičko odbacivanje kapitalizma.[2]
  4. Američko nepriznavanje SSSR-a do 1933.[3]

I prije Drugog svjetskog rata je bilo događaja koji su doveli do povećanja međusobnog nepovjerenja:

  1. Britansko popuštanje Nijemcima
  2. Pakt Ribbentrop-Molotov[3]

Drugi svjetski rat i poslijeratni period (1939. - 1947.)

Tijekom rata, Sovjeti su mislili kao će Angloamerikanci dati njima da preuzmu veći teret rata i da će se oni uključiti pri kraju kako bi utjecalo na mirovne sporazume i zavladali Europom.[4] Neki povjesničari kao John Lewis Gaddis to osporavaju navodeći druge vojne i strateške kalkulacije za vrijeme napada na Normandiju.[5] No, sovjetska percepcija (točnije kriva percepcija) o Zapadu i vice versa dovele su do snažnih tenzija među Saveznicima.

Bilo je mnogo nesuglasica među Saveznicima o izgledu poslijeratne Europe. Obje strane su imale jako različite poglede o uspostavljanju sigurnosti poslije rata. Amerikanci su sigurnost shvaćali u situacijskim uvjetima, misleći da bi, ako se američki stil vlade proširi na što više zemalja, zemlje mogle svoje probleme riješiti mirno, preko međunarodnih organizacija.[6] Sovjetski vođe su gledali sigurnost preko prostora.[7] Ovaj način razmišljanja uvjetovan je ruskom povijesnom situacijom. Željeli su ovakav plan zbog togs što su u poslijednjih 150 godina napadani dosta često.[8]

Winston Churchill (lijevo), Franklin Delano Roosevelt (sredina) i Josif Staljin (desno) tijekom konferencije u Jalti. Na ovoj konferenciji su vođe Saveznika pokušale dogovoriti podjeli poslijeratne Europe, no znog snažnih nesuglasica nije postignut konačan dogovor.

Na konferenciji u Jalti su se u veljači 1945. sastali Winston Churchill, britanski premijer, Franklin Delano Roosevelt, američki predsjednik i Josif Staljin, generalni sekterar KPSS-a kako bi dogovorili izgled poslijeratne Europe, no čvrst dogovor nije postignut zbog snažnih nesuglasica. Nakon pobjede Saveznika u Berlinu, Sovjeti su efikasno okupirali Istočnu Europu dok je SAD imao velik dio Zapadne Europe. U okupiranoj Njemačkoj, Sovjeti, Amerikanci, Britanci i Francuzi su uspostavili četiri savezničke zone dok se konačna podjela Njemačke ne bi riješila.

"Velika trojica" na Potsdamskoj konferenciji: Clement Attlee (lijevo, UK), Harry Truman (sredina, SAD) i Josif Staljin (desno, SSSR) sa svojim glavnim suradnicima iza njih: William D. Leahy (zadnji lijevo, SAD), Ernest Bevin (lijevo, UK), James F. Byrnes (sredina, SAD) i Vjačeslav Molotov (desno, SSSR). Na ovoj konferenciji saveznički vođe su riješavali problem njemačke i budućnosti Istočne Europe.

Na Potsdamskoj konferenciji, koja je započela u srpnju, prisustvovali su Clement Attlee, britanski premijer, Harry S. Truman, američki predsjednik i Josif Staljin, generalni sekterar KPSS-a. Na ovoj konferenciji saveznički vođe riješavali su ozbiljan problem koji se stvorio oko budućnosti Njemačke i Istočne Europe.[9] Osim rješavanja tog problema, predsjednik Truman je obavijestio Staljina da SAD posjeduje novo moćno oružje. Staljin je na to odgovorio: "Drago mi je čuti za bombu i nadam se da će biti upotrijebljena."[10] Samo tjedan dana nakon konferencije, SAD je bacio atomske bombe na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki. Atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija dovelo je do jedne od najvećih katastrofa u ljudskoj povijesti i do povećanja tenzija između SAD-a i SSSR-a. Nedugo nakon napada, Staljin je protestirao američkim službenicima kada je Truman Sovjetima ponudio malo utjecaja u okupiranom Japanu.[11]

Winston Churchill, britanski premijer. Churchill je u svom govoru u Fultonu skovao termin željezna zavjesa i pozvao angloamerikance na ujedinjenje u savez protiv SSSR-a.

U veljači 1946., Dugi telegram Georgea F. Kennana iz Moskve doveo je povećanja antipatije Amerikanaca prema Sovjetima.[12] U tom telegramu Kennan je SSSR i komunizam proglasio neprijateljima i objavio kako SSSR želi uništiti kapitalizam, te kako sovjetska vlada skirva neke važne podatke o državi. Takva slika o SSSR-u kao osovini zla koja želi uništiti SAD nije dobro prihvaćena u Zapadnom bloku i to je dovelo do još većih tenzija između SAD-a i SSSR-a. Dana 6. rujna 1946. James F. Byrnes je održao govor u Njemačkoj u kojem je odbacio Morgenthauov plan i upozorio SSSR da će SAD zadržati vojnu prisutnost u Europi na neodređen vremenski period. Sam Byrnes je kasnije priznao: "Odbijanje našeg vlastitog programa bilo je zbog pridobivanja Nijemaca [...] bila je to bitka između nas i Rusa oko mozgova [...]"[13] Par tjedana nakon objavljivanja Dugog telegrama, Winston Churchill je održao svoj poznati govor u Fultonu, Missouri, naslovljen "Željezna zavjesa". U tom govoru Churchill poziva angloamerikance na savez protiv Sovjeta za koje je rekao da su sputsili željeznu zavjesu "od Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranu."[12]

Blokovi

SAD i SSSR su započele sa stvaranjem vojnopolitičkih saveza (Atlantski, Varšavski i drugi). Istovremeno je počela trka u naoružanju, u kojem su opet prednjačile sile, pogotovo SAD i SSSR. Blokovi su vojnopolitički savezi država međusobno povezanih ideološkim, političkim i ekonomskim interesima.

NATO

Detaljniji članak o ovoj temi: NATO Sjevernoatlantski savez - NATO, osnovali su 1949. godine ministri vanjskih poslova SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Nizozemske, Belgije, Luksemburga, Norveške, Islanda, Kanade, Italije, Portugala i Danske. Njegovo sjedište bilo je u Bruxellesu, i osnovni zadatak bio je da spriječi prodor Sovjetskog Saveza u zapadnu Europu. Države na zapadu i članice NATO pakta su bile kapitalističke i vjerovale su u privatnu svojinu nad posjedima i poslovima.

Odnos članica NATO pakta (plava boja) i Varšavskog pakta (crveno)

Varšavski pakt

Detaljniji članak o ovoj temi: Varšavski pakt Iste godine Sovjetski Savez je objavio da posjeduje atomsku bombu, a u Kini su na vlast došli komunisti. Poslije Staljinove smrti (1953.) malo je popustila napetost u međunarodnim odnosima, ali su ipak 1955. godine SSSR i zemlje istočne Europe stvorili Varšavski pakt. SSSR i njegovi saveznici htjeli su stvoriti besklasno društvo u kojem se sve dijelilo podjednako. Njegove članice bile su SSSR, Bugarska, Čehoslovačka, Istočna Njemačka, Mađarska, Poljska i Rumunjska (do 1968. i Albanija). Imao je svoje organe i jedinstven generalštab i svoje sjedište u Moskvi.

Od Marshallovog plana do Korejskog rata (1947. - 1953.)

Detaljniji članak o ovoj temi: Hladni rat (1947. - 1953.) Trumanovi savjetnici su do 1947. vjerovali da je krajnje vrijeme kako bi kontrirali utjecaju Sovjetskog Saveza.[12] U Europi je financijska pomoć je opadala, a spremnici hrane i neophodnih potrepština bili su česti. Trumanovi savjetnici su se bojali kako bi SSSR umanjio moć SAD-a u poslijeratnom periodu zbunjenosti i kolapsa.

Događaj koji je natjerao Trumana da i formalno usvoji politiku blokiranja je objava britanske vlade iz veljače 1947. kako više ne može financirati grčke monarhiste u njihovom sukobu protiv komunističke vojske u građanskom ratu. Cilj politike blokiranja bilo je zaustavljanje domino efekta približavanja zemalja komunističkom SSSR-u, a udaljavanja od američko-europskog kapitalizma. Politika je formalno usvojena jer Amerikanci Grčki građanski rat nisu shvatili kao građanski sukob nego kao pokušaj SSSR-a da proširi svoj utjecaj. No, to gledište je najvjerojatnije krivo jer komunističkim pobunjenicima nije pomagala službena Moskva nego SFRJ.[3] Sam rat je bio prvi primjer protukomunističke pobune.

Predsjednik Truman iznosi svoju doktrinu o ograničavanju utjecaja komunizma

Pobjeda antikomunističkih snaga dovela je do grčkog članstva u NATO i do definiranja ideološke ravnoteže snaga oko Egejskog mora tijekom čitavog Hladnog rata. Državni tajnik Dean Acheson optužio je SSSR za urotu protiv grčkih rojalista kako bi proširili svoj utjecaj na Srednji Istok, Aziju i Afriku. Trumanova administracija je u ožujku 1947. izdala tzv. "Trumanovu doktrinu" o zaustavljanju širenja komunizma davajući Turskoj i Grčkoj ekonomsku pomoć. Truman u doktrini kaže:

Wikicitati „Politika Sjedinjenih Država mora biti da pomaže slobodnim narodima koji se opiru podređivanju oružanih manjina ili vanjskih pritisaka.“
({{{2}}})

Truman je svojom doktirnom potaknuo Amerikance da daju $400,000,000 pomoći Grčkoj. Kako bi "mobilizirao" republikanski kongres, demokratski predsjednik je rat prikazao kao sukob između "slobodnih" ljudi i "totalitarnih" režima time dramatično podižući retoričke uloge rata.[3] Pomažući Grcima, Truman je postavio pravilo prema kojem bi SAD pomagao režimima, neovisno o tome koliko su korumpirani i represivni, koji bi tražili pomoć u borbi protiv komunizma.[3] Ovo je jedan očit primjer koliko daleko su Amerikanci bili spremni ići kako bi zaustavili širenje komunizma.[14]

Bez financijske pomoći koja je stizala iz SAD-a, zapadnoeuropske države nisu se same mogle oporaviti od velikih gubitaka nakon rata. No, komunističke partije su sve više dobivale na slobodnim izborima u zemljama kao što su Italija i Francuska. Američka vlast se bojala da bi ekonomska kriza mogla u Zapadnoj Europi mogla doći do te razine da komunističke partije i tu preuzmu vlast, preko izbora ili narodnih revolucija.[15] Neki političari su se bojali da bi i njihova država mogla doživjeti krizu ako se ne poveća potražnja za izvozom u Zapadnu Europu.

Poster za Marshallov plan.

Godine 1948. Komunistička partija Čehoslovačke, uz potporu SSSR-a, preuzela je vlast izvršivši državni udar i tako uspostavivši komunističku vladavinu koja je trajala više od 40 godina. Zapadne sile bile su šokirane ovim događajem što je uzrokovalo užurbano usvajanje Marshallovog plana.

Za američku vlast, prijetnje balansu moći u Europi nisu uvijek bile vojne, nego i ekonomske i političke.[12] George Kennan je sažeo problem na sastanku State Departmenta u svibnju 1947.: "Komunističke aktivnosti" nisu bile "korijeni problema u Zapadnoj Europi" nego "razorni efekti rata na ekonomsku, političku i socijalnu strukturu Europe."[16] Prema njemu, "komunisti su iskorištavali krizu" kako bi osvojili moć.[16] Na savjet State Departmenta, Trumanova doktrina dopunjena je Marshallovim planom, službenim planom SAD-a o obnovi poslijeratne Europe i suzbijanju utjecaja komunizma nakon Drugog svjetskog rata. Zadatak o izradi plana dobio je George Marshall.

Iako je plan već donesen, generali Clay i Marshall su, zajedno sa Trumanovom administracijom, shvatili da provedba plana neće biti uspješna bez obnavljanja njemačke industrijske baze o kojoj su prije ovisili.[17]

Jedan od prvih neprijateljskih koraka između velikih sila, na samom početku Hladnog rata, bila je Iranska kriza. Tijekom 1946. Staljin je namjeravao i suprostavio Iran, jer je iranski šah Reza Šah Pahlavi još odavno iskazao svoje simpatije prema Hitlerovoj ideologiji. Britanske i sovjetske trupe poslane su u Iran, pa su već 1946. godine dijelovi Irana bili okupirani od strane Britanaca, dok je sjeverni kraj zemlje bio okupiran od strane Crvene armije. Staljin je pokušavao proširiti sovjetsku sferu utjecaja tako što je pomagao stvaranje nezavisnih država na tom prostoru, pa je ubrzo osnovana Republika Mahabad na čelu sa Qazi Muhammadom. Pod pritiskom SAD-a, sovjetske trupe su morale napustiti zemlju, pa je iranska vojska mogla osvojiti Mahabad i uspostaviti monarhiju na čelu sa Mohammedom Rezom Pahlavijem.

U srpnju je Truman opozvao Morgenthauov plan JCS 1067 koji je naređivao američkim snagama u okupiranoj Njemačkoj "da ne poduzimaju nijedan korak prema ekonomskoj rehabilitaciji Njemačke." Zamijenio ga je JCS 1779 koji je govorio da "uredna, uspješna Europa treba ekonomske doprinose stabilne i produktivne Njemačke."[18]

Truman je u srpnju i reorganizirao vladu kako bi se borio u Hladnom ratu. Akt o državnoj sigurnosti iz 1947., kojeg je Truman potpisao 26. srpnja, stvorio je ujedinjeno Ministarstvo obrane, CIA-u (Central Intelligence Agency) i Nacionalno sigurnosno vijeće. Ove organizacije će postati glavne birokracije SAD-a tijekom Hladnog rata.[19]

Dvojne politike Trumanove doktrine i Marshallovog plana dovele su do toga da Zapadna Europa, Grčka i Turska od SAD-a prime milijarde dolara pomoći. Uz pomoć SAD-a Grčka je 1949. pobijedila komunističke sile u ratu, a u Italiji su na izborima 1948. demokršćani porazili snažnu komunističko-socijalističku koaliciju.

SAD je konsolidirao svoju novu ulogu kao gospodar Zapada. Kao osveta zapadnjačkim težnjama za ujedinjenje Zapadne Njemačke, SSSR je u Zapadnom Berlinu postavio blokade kako bi spriječio ulazak zapadnih sila u grad. Berlinska blokada predstavlja prvu veliku krizu Hladnoga rata. No, Truman je uspio zrakom (Berlinski let) osigurati opskrbu savezničkih vojnika koji su ostali zarobljeni u Berlinu tako što je redovito slao letove preko grada koji su bacali zalihe hrane vojnicima.

Josip Broz Tito 1971. Vođa SFRJ i jedini čovjek koji se javno suprostavio Staljinu i preživio. Nije dopustio da Jugoslavija padne pod utjecaj Sovjetskog Saveza.

Godine 1948. Josip Broz Tito, vođa SFRJ i Josif Staljin, vođa SSSR-a, došli su u sukob jer Tito Jugoslaviju nije želio podložiti Sovjetskom Savezu i sovjetskom načinu života. Zbog odbijanja Staljina, SFRJ je 1948. isključena Kominforma, a to je uzrokovalo njezino nepovjerenje prema SSSR-u (koje je obnovljeno za Hruščovljeva mandata). Josip Broz Tito je tako postao prvi čovjek koji se javno usprotivio Staljinu i preživio. Prema nekim izvorima Staljin je pripremao atentat na Tita, no to je zaustavljeno zbog Staljinove smrti. Većina povjesničara tvrdi da je glavni razlog raskida odnosa Titovo odbijanje potpune podložnosti SSSR-u i želja za zadržavanjem suvereniteta Jugoslavije i boljeg života za sve u njoj.

Njemačka 1949.: Zapadna Njemačka - plavo, DDR - crveno.

SAD se sa Zapadnom Europom formalno spojio 1949. potpisivanjem Sjevernoatlanskog sporazuma i osnivanjem Sjevernoatlanskog saveza (NATO). Staljin je kontrirao tako što je ujedinio ekonomije istočnoeuropskih zemalja sovjetskom verzijom Marshallovog plana znanom kao COMECON i tako što je testirao prvu sovjetsko atomsku bombu 1949.[3]

SAD je preuzeo vodstvo u stvaranju Zapadne Njemačke iz 3 savezničke okupacijske zone 1949.[9] Kako bi kontrirao Sjedinjenim Državama (koje su ujedinile Savezničke zone u državu), SSSR je na području svoje okupacijske zone 1949. stvorio državu znanu kao Istočna Njemačka.[9] SAD se tijekom 1950-ih zalagao za ponovno naoružavanje Zapadne Njemačke, a 1955. je Zapadna Njemačka postala punopravna članica NATO pakta.[9]

Kineski komunistički vođa Mao Ce Tung drži govor 1939., tijekom građanskog rata.

Godine 1949. komunisti Maoa Ce Tunga porazili su Čang Kaj-šekov Koumintang koji je imao potporu SAD-a u građanskom ratu. Građanski rat završio je kada su nacionalisti 1949. godine pobjegli na Tajvan, a komunisti su, pod vodstvom Mao Ce Tunga, proglasili narodnu republiku.U brzo nakon toga SSSR je sklopio savez sa novonastalom Narodnom Republikom Kinom. Suočena sa kineskom revolucijom i krajem američkog nuklearnog monopola, Trumanova administracija je 1949. započela širenje politike blokiranja.[3] U tajnom dokumentu iz 1950-ih, znanom kao NSC-68, Trumanova administracija predložila je jačanje prozapadnog saveza i četverostruko povećanje trošenja za obranu.[3]

Američki službenici su politiku blokiranja proširili na Afriku, Aziju i Latinsku Ameriku. U isto vrijeme, revolucionarno-nacionalistički pokreti, koje su često vodili komunisti, borili su se protiv obnavljanja europskih kolonijalnih carstava u Jugozapadnoj Aziji. SAD je savez sa Japanom formalizirao tijekom 1950-ih što im je osiguralo velik broj dugoročnih vojnih baza. Truman je sklopio saveze i sa drugim državama kao što su Australija, Novi Zeland, Filipini i Tajland.[9]

U lipnju 1950. godine Sjeverna Koreja pokreće iznenadni rat protiv Južne Koreje. Nakon jednoga graničnog sukoba, sjevernokorejske snage, potpomognute kineskim dobrovoljcima i uz podršku SSSR-a, prelaze 38. paralelu. Na Staljinovo iznenađenje, Truman je naredio američkim trupama da natjeraju Sjevernu Koreju na povlačenje i pomognu Južnoj koreji.[3]. Oni traže povlačenje agresora s područja Južne Koreje. No, taj zahtjev Sjeverna Koreja ignorira, pa oružane snage SAD-a u ime UN-a dolaze u pomoć Južnoj Koreji. Naizmjenične ofenzive jednih i drugih snaga do 1952. godine nisu dale prevagu ni jednoj zaraćenoj strani. Sukob je završio 1953. godine potpisivanjem primirja u Panmunjonu. Granica između dvije države ostala je na 38. paraleli.

Javno mišljenje u državama kao što je UK, i druge saveznice SAD-a, bilo je podijeljeno: neki su željeli rat, a neki nisu. Britanski državni odvjetnik Sir Hartley Shawcross 1951. je odbacio mišljenje onih protiv rata rekavši:

Wikicitati „Znam da ima nekih koji misle da bi horor i uništenje koje donosi svjetski rat sada bili toliko strašni, neovisno tko pobjedi, i da bi šteta civilizaciji bila toliko dugoročna da bi bilo bolje pokoriti se komunističkoj dominaciji. Ja taj pogled razumijem, ali ga odbijam.[20]“
({{{2}}})

Korejski rat je 1953. završio bezizlaznim položajem, no SAD su se polako uplele u novi građanski rat. SAD su podržavale južnovijetnamsku vladu u borbi protiv Sjevernog Vijetnama, koji je imao potporu SSSR-a i Kine. To podržavanje kasnije se razvilo u Vijetnamski rat.

Kriza i eskalacija (1953. - 1962.)

Detaljniji članak o ovoj temi: Hladni rat (1953. - 1962.) Godine 1953., promjena u političkom vodstvu na obe strane promijenila je dinamuku Hladnog rata.[19] U SAD-u, u siječnju 1953. za predsjednika je prisegnuo Dwight D. Eisenhower. Tijekom zadnjih 18 mjeseci Trumanove administracije američki budžet za obranu povećao se četiri puta. Eisenhower se odlučio na smanjivanje troškova za vojsku tako što je prijetio američkom nuklearnom superiornošću nastavljajući efektivno voditi SAD kroz Hladni rat.[3] Dana 5. ožujka 1953. Josif Staljin umro je od posljedica srčanog udara, a naslijedio ga je Georgij Malenkov. Staljinistički nastrojen Malenkov na vlasti je izdržao samo 6 mjeseci, kada ga je naslijedio Nikita Sergejevič Hruščov. S dolaskom Hruščova na vlast u SSSR-u je započeo proces destaljnizacije i javnog osuđivanja Staljinove vladavine.[19]

Operacije tijekom Sueske krize.

Eisenhowerov državni tajnik John Foster Dulles predložio je "Novi pogled" na politiku blokiranja prema kojem je tražio da se amerika puno više oslanja na svoje nuklearno oružje.[19] Dulles je objavio i doktrinu "masovne osvete" prijeteći Sovjetima da će SAD snažno reagirati na bilo kakav oblik agresije koji bi mogao doći s njigove strane. Zbog nuklearne superiornosti Eisenhower je zaustavljao sve Sovjetske prijetnje o intervenciji tijekom Sueske krize 1956.[3] Predmet krize bila je kontrola nad strateški važnim Sueskim kanalom kojeg je Egipat nacionalizirao. Usprkos vojnih uspjeha, rezultat je bio blamaža i slabljenje europskih sila (Britanija, Francuska u savezu sa Izraelom), jačanje egipatskog položaja na Bliskom istoku i porast utjecaja SSSR-a u tom području.

Sovjetski tenkovi u Budimpešti.

Iako je nakon Staljinove smrti došlo do blagog smirivanja tenzija, Hladni rat u Europi je i dalje bio obilježen uznemirenim oružanim primirjem.[21] Američke trupe su stalno bile stacionirane po Zapadnoj Europi, a Sovjetske po Istočnoj. Kako bi kontrirali ponovnom naoružanju Zapadne Njemačke, SSSR je 1955. sklopio formalni savez sa komunističkim zemljama Istočne Europe znan kao Varšavski pakt. Jedina prijetnja cjelovitosti Varšavskog pakta bila je 1956. u Mađarskoj. Mađarska revolucija 1956. godine je bio spontani revolt protiv komunističke vlade Mađarske i njenih nametnutih Sovjetskih patrona kojeg je poveo premijer i reformist Imre Nagy uz potporu mnogih stanovnika, a trajala je od 23. listopada do 10. studenog. Ovo je bio prvi primjer protusovjetske revolucije u nekoj komunističkoj zemlji, a završio je sovjetskom invazijom jer SSSR nije dozvolio Mađarima da svrgnu komunizam.

U SAD-u, senator Joseph McCarthy iz Wisconsina izdigao se kao jako utjecaj političar tijekom Hladnog rata. Iako ni Truman ni Eisenhower (koji je za razliku od Trumana, koji je bio u sukobu s McCarthyjem, podržavao McCarthyjeve ciljeve) nisu podržavali njegove metode, McCarthy je nastavio širiti antikomunističke parole i teoriju o velikoj zavjeri komunista za preuzimanje američke vlade. Period tijekom McCarthyjevog mandata doveo je do masivnog "lova na vještice", a znan je kao McCarthyzam.

Sovjetski kozmonaut Jurij Aleksejevič Gagarin - prvi čovjek u svemiru.

Godine 1957. objavljeno je da je SSSR lansirao u orbitu prvi svemirski satelit "Sputnjik" i počela je svemirska utrka između SAD-a i SSSR-a, kao i trka u naoružanju koja je zaprijetila uništenjem čovječanstva. Došlo je do velikog i neočekivanog tehnološkog napretka i do američke izgradnje raketa koje su mogle nositi nuklearne bojne glave. Nakon Sputnjika, SSSR je 1957. poslao prvo živo biće, psa Lajku, u svemir, a 1961. godine je poslao i prvog čovjeka u orbitu - Jurija Aleksejeviča Gagarina. Ovakav napredak Sovjetskog Saveza utjecao je na Amerikance da 1969. pošalju ljude na Mjesec.

Tijekom 1950-ih, tzv. Treći svijet je bio značajno borilište za dvije glavne hladnoratovske sile. Nakon Drugog svjetskog rata, SAD je izašao kao dominantna sila u Trećem svijetu od SSSR-a i tako je popunio prostor stare carske hegemonije svojih formalnih saveznika - Velike Britanije, Francuske i Nizozemske.[22] No, vođe nacionalističkih pokreta u postkolonijalnim zemljama često su bile nesklone Zapadnom bloku.[23] Za europske sile je prilagođavanje procesu dekolonizacije bilo jako teško, ekonomski i psihološki, a patio je i sam NATO jer je prije dekolonizacije imao sve veće sile na svijetu na svojoj strani.[24]

Mohammed Mossadegh, predsjednik prve demokratski izabrane vlade u Iranu, svrgnut pučem 1953. zbog protivljenja intervenciji SAD-a i Britanije u Iranu.

Nacionalistički pokreti u nekim zemljama i regijama, kao što su Gvatemala, Iran, Filipini i Indokina, bili su često skloni komunizmu ili ih je Zapad povezivao s komunizmom.[19] U tom kontekstu, SSSR i SAD su se preko svojih zastupnika borili za prevlast u zemljama Trećeg svijeta tijekom neglog širenja dekolonizacije tijekom 1950-ih i 1960-ih. Sjedinjene Države su iskoristile CIA-u kako bi uklonili antiameričke vlade i kako bi dalo podršku onim proameričkim.[19] Pomoću CIA-e, Sjedinjene Države su svrgavale vlade za koje je službeni Washington mislio da postaju prosovjetske. Najpoznatiji primjeri su Iran i Gvatemala.

Iran je 1951. dobio svoju prvu demokratski izabranu vladu na čelu sa Mohammedom Mossadeghom. Kada se Ujedinjeno Kraljevstvo pobunilo protiv Mossadegha i njegove politike o nafti i ulju, te njegove politike nacionalizacije, i planiralo ga svrgnuti, Mossadegh je Britaniju proglasio neprijateljem pa su počeli planovi za njegovo svrgavanje. CIA je odobrila milijun dolara za njegovo svrgavanje. Događaj znan kao Operacija Ajax uzrokovao je svrgavanje Mossadegha s vlasti 1953. i postavljanje novog, prozapadnog, premijera Fazlollaha Zahedija.

Godine 1951. na predsjedničkim izborima u Gvatemali je pobijedio socijalist Jacobo Arbenz Guzmán. On je u svom predsjedničkom mandatu započeo brojne reforme, među kojima i agrarnu, koja je imala izniman značaj za njegovu zemlju. Kako je Guzmán bio prvi socijalistički vođa u zemlji koja je bila u blizini SAD-a, CIA je organizirala događaj znan kao Operacija PBSUCCESS. CIA je uz pomoć multinacionalnih kompanija i domaće oligarhije nasilno svrgnula Guzmána sa vlasti. Nakon njegove vladavine državu je vodila vojna junta Carlosom Castillom koja je državu uvela u veliku krizu.

No, mnoge zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike nisu željele pritisak biranja između Istoka i Zapada. Godine 1955., na konferenciji u Bandungu, vođe mnogih zemalja Trećeg svijeta odlučile su da će ostati neutralne tijekom Hladnog rata. Konsenzus postignut u Bandungu doveo je do potpisivanja Brijunske izjave 19. srpnja 1956. o stvaranju Pokreta nesvrstanih. Pet glavnih zagovornika i osnivača Pokreta bili su indonezijski predsjednik Sukarno, predsjednik Gane Kwame Nkrumah, predsjednik Egipta Gamal Abdel Naser, indijski premijer Džavaharlal Nehru i vođa Jugoslavije Josip Broz Tito. U rujnu 1961., uz veliku zaslugu Josipa Broza Tita, održana je prva službena konferencija Pokreta nesvrstanih u Beogradu.

U međuvremenu, Nikita Hruščov je proširio vidike službene Moskve i počeo je uspostavljati veze sa mnogim državama Trećeg svijeta.

Izgradnja Berlinskog zida.

Dana 15. lipnja 1961., istočnonjemački vođa Walter Ulbricht održao je govor u kojem je pobio neke teorije o mogućoj izgradnji zida između zapadnog i istočnog dijela Berlina. Nakon što su 12. kolovoza istočnonjemački vođe prisustvovali jednoj vrtnoj zabavi, sljedećeg dana, 13. kolovoza 1961. započela je izgradnja 156km dugog zida koji će biti znan kao Berlinski zid. Svrha zida je bila onemogućiti prijelaz između Istočne i Zapadne Njemačke.

Nikita Sergejevič Hruščov i John Fitzgerald Kennedy na sastanku 1961.

Tijekom 1950-ih SSSR i SAD su započeli nuklearno naoružavanje i izradu dalekometnih nuklearnih projektila kojima bi mogli raketirati teritorije jedni drugih.[9] Fizičar Andrej Saharov je 1953. izradio prvu sovjetsku hidrogensku bombu znanu kao Tzar bomba. No, nakon 1956. stvari nisu išle najboljim putem za Sovjetski Savez, a najbolji primjer toga je Sovjetsko-kineski sukob. Sukob je počeo 1950-ih, a vrhunac je dostigao na kraju 1960-ih tijekom graničnog sukoba 1969.. Najznačajniji uzrok sukoba bili su različiti nacionalni interesi dvaju zemalja i razlika u komunističkim ideologijama u zemljama. Sve do 1964., kada je Hruščov bio prisiljen dati ostavku, SSSR i Kina su bili u oštrom sukobu oko toga tko će voditi komunističke zemlje.

Utrka u nuklearnom naoružanju dovela je dvije sile do ruba nuklearnog rata. Hruščov je sklopio savez sa Fidelom Casrtom nakon kubanske revolucije 1959. u kojoj je Casrto došao na vlast. Kada je Kuba počela instalirati nuklearne projektile američki predsjednik John Fitzgerald Kennedy je 1962. uzvratio pomorskom blokadom. Taj događaj označio je početak najveće hladnoratovske krize - kubanske raketne krize.

Kada je Fidel Castro došao na vlast na Kubi i uveo komunizam, SAD nisu mogle prihvatiti komunističku zemlju i samu ideologiju u svojoj blizini, te su, u skladu s tim, tiho odobrile svrgavanje Castra i njegovog režima.[25][26][27][28][29] Sovjetski vođa Nikita Hruščov poslao je veliku vojnu pomoć Kubi i prema njoj je poslao nuklearne rakete koje su tajno instalirane. U listopadu 1962. američki špijunski avion otkrio je jedan balistički projektil na lansirnom mjestu na Kubi. Kennedy je odmah zahtijevao da se rakete uklone i naredio pomorsku blokadu Kube. U vrijeme Kubanske raketne krize američka prednost u strateškom oružju bila je 17:1 i vojske SSSR-a i SAD-a bile su u stanju pripravnosti, pa je tako svijet tijekom dva dana 1962. godine živio na rubu nuklearnog rata. Potom je Hruščov povukao projektile sa Kube, a zauzvrat dobio obećanje od SAD-a da će povući svoje projektile iz Turske i da nikada neće napasti Kubu.

Ovakvo rješenje kubanske krize uzrokovalo je mijenjanje obojice vođa. John F. Kennedy ubijen je 22. studenog 1963. u Dallasu kao dio zavjere jer su neki dužnosnici mislili da je preblag prema komunizmu i smetalo im je što nije želio rat. Hruščov je smijenjen kao dio urote. Među urotnicima su bili Aleksandar Šeljepin, Vladimir Semiščasnij i njegov nasljednik Leonid Brežnjev koji su, dok je Hruščov bio na odmoru, održali sastanak u Centralnom komitetu i, kada se Hruščov vratio, izglasali da su za to da on da ostavku. Razlozi za urotu bili su, prema njima, loše vođenje kubanske krize i odnosa sa Kinom, te loša organizacija sovjetske ekonomije. Odlaskom Hruščova i Kennedyja Hladni rat je polako ušao u novi etapu koja je znana kao detant.

Od konfrontacije do detanta (1962. - 1979.)

Detaljniji članak o ovoj temi: Hladni rat (1962. - 1979.) Tijekom 1960-ih i 1970-ih i SAD i SSSR su se trudili prilagoditi novoj politici prema kojoj svijet više ne bi bio podijeljen na dva bloka od strane te dvije sile.[30] Odmah nakon Drugog svjetskog rata, Japan i Zapadna Europa počeli su se brzo oporavljati od destrukcije Drugog svjetskog rata i počeli dostizati SAD. Zemlje Trećeg svijeta mogle su se također razvijati zbog dominacija organizacija kao što su OPEC i Pokret nesvrstanih koje su umanjivale utjecaj SAD-a i SSSR-a. Tijekom tog perioda, službena Moskva se morala brinuti o domaćim problemima, a sovjetski vođe kao Aleksej Kosigin i Leonid Brežnjev su počeli prihvaćati politiku detanta.

No, unatoč svemu ovom i SAD i SSSR su se borili protiv izazova njihovim vođama i željeli su ojačati svoje globalno vodstvo. Godine 1965., američki predsjednik Lyndon Johnson je odobrio slanje 22,000 američkih vojnika na Dominikansku Republiku. Uzrok za taj događaj, znan kao Operacija Power Pack, je prema Johnsonu bio strah od komunističke revolucije slične onoj na Kubi. Operacija je završila u rujnu 1966. pobjedom SAD-a.

Aleksandar Dubček, vođa Čehoslovačke od 1968. do 1969. Veliki reformator i idejni vođa Praškog proljeća kojim je pokušao reformirati socijalizam u Čehoslovačkoj, no takav pokušaj uzrokovao je sovjetsku okupaciju Čehoslovačke i njegovo svrgavanje s vlasti.

Situacija na Istoku bila je drugačija. Amerika se borila protiv jačanja komunizma, a Sovjeti su se morali suočiti sa pokušajima svrgavanja komunizma. Prvi takav pokušaj bio je 1968. godine u Čehoslovačkoj. Događaj znan kao Praško proljeće bilo je razdoblje političke liberalizacije u Čehoslovačkoj koje je počelo 5. siječnja 1968., a trajao do 20. kolovoza iste godine kada je Sovjetski Savez sa svojim saveznicima iz Varšavskog pakta (izuzev Rumunjske) okupirao zemlju. Od sredine šezdesetih Česi i Slovaci su počeli pokazivati sve veću odbojnost prema postojećem režimu. Ove promjene su se odražavale u raspoloženju reformističkih elemenata unutar same Komunističke partije koji su uspjeli izabrati Aleksandra Dubčeka za lidera stranke. Dubčekove reforme političkih procesa, koje je on nazivao "socijalizmom s ljudskim licem" nisu predstavljale potpuno odbacivanje starog režima, kao što je bio slučaj u Mađarskoj 1956. Dubčekove promjene imale su široku podršku društva, uključujući i radničku klasu. Međutim, sovjetske vođe predvođene Brežnjevom su ove reforme promatrali kao prijetnju njihovoj hegemoniji nad zemljama Istočnog bloka kao i na ugrožavanje sigurnosti samog Sovjetskog Saveza što je i bio glavni uzrok okupacije i zadržavanja starog komunističkog režima u Čehoslovačkoj koji je trajao do 1990-ih.

Sam SAD je nastavio podržavati proameričke trećesvjetovne režime u Aziji. No, sukobi u prokomunističkim zemljama, najviše u Vijetnamu, su se nastavili. Iako je Vijetnamski rat počeo 1959., SAD je nastavio podržavati Južni Vijetnam u sukobu protiv Ho Ši Minovog Sjevernog Vijetnama sve do 1975. kada su komunisti osvojili Sajgon i službeno pobijedili i uspostavili Socijalističku Republiku Vijetnam. Ovaj sukob je jako oslabio američku ekonomiju i mnogi su ga gledali kao sramotan poraz jedne velike svjetske sile od strane male države. U međuvremenu, Brežnjev se morao suočiti sa obnavljanjem sovjetske ekonomije, koja je pala zbog velikih vojnih troškova.[3]

Još jedan sukob komunizma i kapitalizma u Aziji bio je Kambodžanski građanski rat. Rat je započeo 1967. zbog krize tijekom vladavine Norodoma Sihanouka. Tada je započelo okupljanje komunističke vojske znane kao Crveni kmeri, a koju je vodio Pol Pot. Oružani sukobi kulminirali su 1970. kada je počeo snažan udar Crvenih kmera na republikansku vladavinu Lon Nola i njegove Kmerske Republike (koja je uspostavljena nakon puča 1970.). Nakon 5 godina oružanih sukoba, Pol Potovi Crveni kmeri su u travnju 1975. zauzeli Phnom Penh i time uspostavili Demokratsku Kampućeju. Zbog loše vladavine i diktature Pol Pota i Demokratska Kampućeja je ukinuta 1979. tijekom Kambodžansko-vijetnamskog rata kada je uspostavljenja Narodna Republika Kampućeja (koja je bila pod Vijetnamskom okupacijom) i tek je 1993. država dobila svoj današnji naziv - Kambodža.

Richard Nixon i Mao Ce Tung tijekom Nixonovog posjeta Kini 1972. godine. Ovaj sastanak je jedan od značajnijih primjera primjene detanta između SAD-a i neke komunističke sile.
Američki državni tajnik Henry Kissinger i kineski vođa Mao Ce Tung 1972. U pozadini je kineski premijer Žu Enlai.

Kineski ministar obrane maršal Lin Piao pokrenuo je veliku akciju pod parolom «čitava zemlja mora učiti od vojske», što je posebno ojačalo one snage KP Kine i u vojsci koje su se protivile daljnjoj suradnji sa SSSR-om. Godine 1964. NR Kina je, pod utjecajem ove akcije, uspješno izvršila svoj prvi nuklearni pokus. Iste te godine, kineski vođa Mao Ce Tung započinje događaj znan kao Kineska kulturna revolucija. Tijekom revolucije je smijenjeno više od 30 milijuna ljudi na vodećim položajima, a jedan je milijun poginuo u velikoj hajci tzv. revolucionara. Inspirirani i podupirani od visokih vojnih krugova i supruge Mao Ce Tunga, protagonisti kulturne revolucije su sasvim izolirali zemlju i udaljili ju od sovjetskih zbivanja, a sve to da bi održali autohtonost kineske revolucije i kineskih stajališta o borbi za socijalizam. Iako je ovaj pokret možda i zamišljen kao nešto dobro, većina povjesničara (u i izvan Kine) smatra kulturno revoluciju katastrofom koja se u budućnosti treba izbjegavati. Iako je Mao objavio da je revolucija završila 1969., većina povjesničara smatra da je završila tek 1976., nakon Maove smrti.

Nakon sukoba i raskida odnosa između Kine i SSSR-a, 1969. godine izbio je sukob između te dvije zemlje znan kao Kinesko-sovjetski granični sukob. Ovaj događaj se smatra vrhuncem Sovjetsko-kineskog sukoba koji je započeo tijekom 1950-ih. Vrhunac samog sukoba bio je oružani sukob kod otoka Ženbao koji je pripadao SSSR-u pod nazivom Damsnskij, no nakon raspada SSSR-a pripojen je Kini. Ovim događajem službeno je završen Sovjetsko-kineski sukob.

Iako su se indirektni sukobi između supersila Hladnog rata i dalje trajali, tijekom 1960-ih i 1970-ih došlo je do zahlađenja odnosa i započela je sve veća i češća primjena detanta.[21] Sam detant označavao je smirivanje tenzija i zahlađivanje neprijateljskih odnosa između dvaju supersila, te pregovore koji su trebali dovesti do kraja Hladnog rata. Osim SSSR-a, i Kinezi su započeli sa primjenjivanjem detanta u njihovim odnosima sa SAD-om. Godine 1972., američki predsjednik Richard Nixon posjetio je Narodnu Republiku Kinu i sastao se sa vođom Maom Ce Tungom i premijerom Žu Enlaiom. Nakon sastanka Nixon i Henry Kissinger su objavili da je došlo do značajnih poboljšanja odnosa između SAD-a i Kine. Po završetku posjeta, SAD i NR Kina su izdali Šangajski Communiqué, dokument koji je iznio poglede dvaju zemalja o vanjskoj politici i postao baza za kinesko-američke odnose. U priopćenju obje nacije su obećale da će težiti ka potpunoj normalizaciji odnosa dvaju zemalja. Nixon i američka vlada potvrdili su želju da se tajvansko pitanje riješi na miran način, što je podržala i sama Kina. Ta izjava je SAD-u i Kini omogućila da privremeno stave sa strane "ključno pitanje koje ometa normalizaciju odnosa"[31] oko političkog statusa Tajvana. No, SAD je nastavio diplomatske odnose sa Tajvanom sve do 1979. kada je raskinuo te odnose i uspostavio potpune diplomatske odnose s NR Kinom.

Američki predsjednik Gerald Ford i sovjetski vođa Leonid Brežnjev potpisuju SALT I u Vladivostoku, 23. studenog 1974.
Američki predsjednik Jimmy Carter i sovjetski vođa Leonid Brežnjev potpisuju SALT II u Beču, 18. lipnja 1979.

Kasnije, u lipnju iste godine, Nixon i Kissinger su otišli u Moskvu i objavili početak pregovora o ograničenju strateškog naoružanja koji su trebali ograničiti proizvodnju skupih antibalističkih projektila i nuklearnih raketa.[19] Ovi pregovori znani su pod kraticom SALT. Kao potvrdu o dobrom tijeku pregovora, SAD i SSSR su potpisali dva dokumenta znana kao SALT I i SALT II. SALT I je potpisan 23. studenog 1974. u Vladivostoku od strane novoizabranog američkog predsjednika Geralda Forda i sovjetskog vođe Leonida Brežnjeva. SALT I je zamrznuo broj strateških ispaljivača nuklearnih projektila na tadašnji broj, a zahtijevao je povećanje broja ispaljivača podmorskih nuklearnih projektila, ali samo nakon što se rastavi isti broj interkontinentalnih balističkih projektila.

SALT II je potpisan 18. lipnja 1979. u Beču od strane američkog predsjednika Jimmyja Cartera i sovjetskog vođe Leonida Brežnjeva. Odredbe SALT II sporazuma bile su da se ograniči proizvodnja strateških nuklearnih projektila.

Njemački kancelar Willy Brandt. Čovjek koji je uveo Ostpolitik i poboljšao odnose između Zapadne i Istočne Njemačke.

U međuvremenu su se svi ovi događaji vremenski podudarali sa događanjima u Zapadnoj Njemačkoj. Tadašnji kancelar Willy Brandt uveo je novu politiku Zapadne Njemačke znanu kao Ostpolitik. Ostpolitk je predstavljao uspješan pokušaj kancelara Brandta da normalizira odnose sa komunističkim zemljama Istočne Europe, a posebice sa Istočnom Njemačkom.

Svi ostali ugovori težili su ka stabilizaciji situacije u Europi, a kulminirali su Helsinškom deklaracijom koji je potpisala CSCE 1975. godine.

No, detant 1970-ih je bio kratkovječan. Američki Kongres je toliko ograničio ekonomski pakt između Nixona i Brežnjeva da ga je SSSR 1975. i odbacio.[3] Sukob dvaju supersila nastavio se indirektno i tijekom detanta, ponajviše u zemljama Trećeg svijeta. Najznačajnija krizna žarišta bila su u Aziji (Jomkipurski rat, Iranska revolucija), Africi (Angolski građanski rat, Građanski rat u Mozambiku) i u Latinskoj Americi (Čileanski državni udar 1973., Revolucija u Nikaragvi). Upravo zbog svih ovih događanja umanjena je i vrijednost SALT II pakta koji je potpisan 1979.

Jomkipurski rat je bio sukob između Izraela i arapskih zemalja predvođenih Egiptom i Sirijom vođen 1973. na području Sinaja. Nakon Lipanjskog rata, 1. rujna 1967. u sudanskom gradu Khartoumu održan je arapski samit na kojem je odlučeno da nema ”mira,pregovora, ni priznanja Izraela“. Rat je započeo na najveći židovski blagdan Yom Kippur, a trajao je samo 20 dana, no posljedice se osjećaju i danas. Rat je završio dogovorom o prekidu vatre koji je doveo do Ženevske konferencije. Jedna od glavnih posljedica rata bila je ostavka premijerke Golde Meir i cijelog njezinog kabineta. Nakon intenzivnog napora predsjednika Cartera, on, egipatski predsjednik Anwar el-Sadat i izraelski premijer Menahem Begin tajno su se sastali u američkoj bazi Camp David i vodili su pregovore koji su trajali 12 dana. Dana