|
Article on other languages:
|
Dinamit (prema grč.: sila, snaga) je naziv za vrlo snažan brizantni eksploziv, koji se već u XIX. st. proizvodio na bazi glicerol-trinitrata, poznatijeg pod starim nazivom nitroglicerin. Alfred Nobel utvrdio je (patentirao) 1867.g. da infuzorijska zemlja adsorbira glicerol-trinitrat i tvori s njim plastičan i manje osjetljiv eksploziv, koji je nazvao dinamit. Obično se isporučivao u obliku štapa (kobasice) dugačkog 35 centimetara čiji je promjer 3,5 centimetara. Dinamit se smatra visoko eksplozivnim. Prve vrste dinamita sadržavale su 75% glicerol-trinitrata, 24, 5% infuzorujske zemlje i 0,5% sode. Bio je takozvani gurdinamit, u kojem je infuzorijska zemlja bila neaktivna baza (smanjivala je detonaciju i nije izgorjela prilikom detonacije). Poslije se proizvodio pretežito dinamit sa aktivnom bazom, mješancom glicerol-trinitrata sa salitrom (kalijevim nitratom), drvenom piljevinom, prašinom kamenog ugljena i dr.. To su bile masne, vrlo hidroskopne tvari, koje su se priređivale u obliku patrona (ili pak kobasica) i izolirale slojem voska ili plastike kako bi se spriječilo prodiranje vlage. Nobel je također otkrio da kolodijski pamuk (nitrirana celuloza s 11 do 12% dušika) daje s glicerol-trinitratom želatinsku smjesu, tzv. praskavu želatinu (ondašnji želatinski dinamit). Na temperaturi nižoj od ledišta (ili pak višoj od tališta-vrenja) glicerol-trinitrata dinamitske patrone lako zataje, a katkad razvijaju i otrovne zapaljive plinove. Kako glicerol-trinitrat ima visoko ledište (13°C), dodaju mu se glikol-dinitrat ili pak NaCl i druga sredstva za sniženje ledišta. Nitroglicerin se često prije upotrebljavao u rudarstvu, ne nikada čisti-sam, već sa mješavinom sa kuhinjskom soli, jer kuhinjska sol sadrži jod, a jod povećava detonaciju nitroglicerina, a natrijev klorid izgori u eksploziji. Ne samo to, nego dobije dodatnu potisnu moć, a manje topline, što je bilo bitno da se ne bi aktivirala ugljena prašina (uljen antracit) sa zemnim plinom. To se je koristilo do sredine XX. stoljeća, a kad je bilo vrijeme tvornica, onda se je isprobavalo razne kompozicije, evo jedne od ovih koje su se koristile do 90-ih godina prošloga stoljeća:
I razne druge mješance su se proizvodile, ali ove mješance su bile rađene za gospodarstvo, a dok je ova mješanca, tj. prva mješanca koja se je koristila kao vojni eksploziv: TNC + aceton=collodion=>collodion + nitroglicerin=blasting gelatine=>dinamit. Sastojci nisu morali bit 100%-tni, jer je to eksploziv, pa je bilo i bolje da ne bude. Koristili su se još i razni sastojci poput ovih: tupina (zemlja), kalijev karbonat, cinkov oksid, aluminij u prahu. Moralo je biti više od 15% NG-a, jer ako bi bilo manje, nema koristi, možda bi eksplodirao, ali ne onaom jačinom koja bi trebala. Danas se umjesto glicerol-trinitrata za pripravu dinamita uzima amonijev nitrat uklopljen u želatinsku masu od celuloznog nitrata i glikol-dinitrata. Takav je eksploziv, nazvan amonijski dinamit, otporan prema vlagi, pouzdaniji, sigurniji, malo jači i jeftiniji od dinamita s glicerol-trinitratom. |
This article is from Wikipedia. All text is available under the terms of the GNU Free Documentation License.