Aja Sofija

Article on other languages:

Aja Sofija

Aja Sofija ili Crkva Svete mudrosti (grčki: Hagia = Svet, i Sophia = Mudrost) je remekdjelo bizantske arhitekture; bila je najveća crkva u bizantskom carstvu, odnosno Istočnom Rimskom Carstvu.

Izgrađena u doba cara Justinijana u Carigradu, Aja Sofija, jedno je od najvećih graditeljskih dostignuća uopće. Građena je u razdoblju između 532. i 537. godine i posvećena je Kristu kao personifikaciji Svete Mudrosti. Izgrađena je od kamena i opeke, visoka 55 metara s promjerom kupole od 31 metar.

Povijest

Prvu crkvu na tom mjestu koju je započeo car Konstantin, bila je razrušena usred pobune 532., kada je Justinijan zamalo izgubio prijestolje. No on ju je odmah dao ponovno izgraditi. Ponovno je izgrađena za samo pet godina (537.) i odmah je dostigla svjetsku slavu. Gradili su je matematičari Antemije iz Trala i Izidor iz Mileta. Aja Sofija je prva kupola na pandantivima koja je bila izgrađena do tog razmjera, pa je zato od velikog značenja za sve bizantske građevine, kao i kasnije one na zapadu. Nakon turske pobjede 1453. crkva je pretvorena u džamiju, a izvana su dodana četiri minareta. Mozaici koji su postojali u crkvi prekriveni su vapnom. Aja Sofija je 1935. godine pretvorena u muzej.

Arhitektura Svete Sofije

Presjek Svete Sofije iz 6. st.
Unutrašnjost Aja Sofije.
Kapiteli stupova centralnog prostora.

U 6. stoljeću ispred ulaza na zapadu bio je četvrtasti atrij kojega više nema. Dvostruki narteks na ulazu prekriven je redom od devet križnih svodova. Prolazom kroz glavni trodjelni ulaz sa carskim vratima može se vidjeti apsida na suprotnom, istočnom, kraju crkve – kao kod ranokršćanskih bazilika. No, za razliku od longitudinalnog simetričnog broda, Aja Sofija ima centralni plan. Vanjski pravokutnik, gotovo kvadrat, određuje tlocrt cjeline. Iznad središnjeg kvadrata nalazi se ogromna kupola koja je s istočne i zapadne strane podržana s dvije polukupole, tvoreći tako centralizirani longitudinalni prostor. Polukupole su sa suprotnih strana podržane s po dvije polukružne apside, koje su opet podržane s arkadama i još manjim polukupolama. Ritam postupnog silaženja, raščlanjivanja volumena u niz sve brojnijih i manjih tijela jest ritam postupnog konstruktivnog rasterećivanja i prenošenja tereta kupole na sve, i najudaljenije dijelove građevine. Na ovaj način arhitekti su postigli ogroman jedinstven unutrašnji prostor koji veličinom nije postignut sve do gradnje Bazilike sv. Petra u Rimu (1564.).

Na uglovima centralnog prostora diže se osam stubova, koji tvore konstruktivni kostur. Između njih arkade sa stupovima u dvije etaže (galerije) razgraničuju središnji prostor od bočnih prostora i nadsvođeni su križnim svodovima. Stupovi na bočnim stranama kvadrata poredani točno po unutrašnjoj liniji stubova. Parovi stupaca koji razdvajaju bočne prostore određuju usmjerenje prema središnjem od kojeg su optički odvojeni arkadama sa stupovima, no kojem su podređeni liturgijskom funkcijom.

Za razliku od Panteona, gdje je ritam kretanja promatrača jednak ritmu izmjenjivanja prostora i volumena, ovdje razdvajamo vizualno kretanje od stvarnog. Omjeri središnjeg potkupolnog prostora takvi su da ga unatoč velikim dimenzijama već s ulaza možemo obuhvatiti pogledom i vizualno pratiti prostornu "eksploziju".

Kupola stoji na pandantivima (trokutasti segmenti konkavnih stranica) kojima se veže na četiri golema luka. Zbog dojma lebdenja su pandantivi i dobili ime (latinski: pendere = visjeti). Zahvaljujući njima omogućen je glatki prijelaz s četvrtaste osnove na kružni oblik kupole i arhitekti su mogli graditi veće i lakše kupole. Kupola Aja Sofiije je najraniji primjer uporabe pandantiva velikih dimenzija i označila je svu bizantsku gradnju poslije.

Kupola je izgrađena jednim slojem opeke čime je stvorena tanka stjenka koja je minimalizirala težinu pandantiva. Unutarnji pogled pokazuje kako je svaki od 40 malenih polukružnih prozora u bazi kupole odvojen malim svodnim lukom čime je ojačana iznutra. Ovi prozori dopuštaju zrakama svjetlosti da ulaze u crkvu iz svih smjerova (u jednom trenutku nam se može učiniti kako kupola lebdi odvojena od crkve – ranokršćanska simbolika savršenog kruga kao Kraljevstva Nebeskog).

Lunete (polukružni zidovi ispod lukova) sjevernog i južnog zida imaju dva reda prozora, pet iznad sedam. Svaka polukupola također ima po pet prozora. Bogata uporaba prozora i arkada na Aja Sofiji stvara dojam lakoće i otvorenosti prostora. Lukovi koji spajaju bočne brodove s glavnim imaju kapitele koji su izdubljeni bogatim biljnim uzorcima i pleterom (tzv. naborani kapiteli). Njihove malene volute podsjećaju na antičke elemente koji su opet potisnuti treperavim bizantskim stilom. Posebnom tehnikom bušenja kamena postignuta je igra svjetlosti i sjene koja sugerira da u kapitelu postoji šupljina koja negira njegovu konstruktivnu ulogu. Nadalje je masivnost konstruktivnih elemenata negirana (skrivena) mozaicima i reljefno uokvirenim mramornim pločama koje djeluju ljepotom svoje strukture.

Aja Sofija, za razliku od Justinijanove San Vitale u Ravenni, je bila carska građevina. Izgrađena za Cara i njegov dvor, a ne kao crkva za molitvu cijele zajednice. Svećenstvo je zauzimalo polovicu centralnog prostora, a Car sa svojom pratnjom – drugu polovicu.

Poveznice

U Wikimedijinu spremniku nalazi se još materijala na temu:
Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Aja_Sofija"

This article is from Wikipedia. All text is available under the terms of the GNU Free Documentation License.